U susret prvom maju
Bivši radnici i radnice nekadašnjih preduzeća „Koštana“ iz Vranja i „Robne kuće Beograd“ pozvali su na protest tokom marta i aprila ove godine, zbog zaostalih zarada i neisplaćenih otpremnina. Međutim, ova dva primera samo su poslednji u nizu višedecenijske radničke pobune i borbe sa ciljem da im se isplati samo ono što su zaradili i što im se duguje.
Nezvanične procene broja radnika-poverioca, odnosno radnika i radnica koji imaju potraživanja prema (bivšem) poslodavcu, su ogromne. Neki izvori navode da je čak 100 000 ljudi u situaciji da ne mogu da naplate zaostale zarade i otpremnine. Mnogi od radnika poseduju i izvršne sudske presude u svoju korist, izreke ovih presuda nedvosmisleno nalažu da se radnici moraju isplatiti, ali se to ne dešava, ni godinama nakon sudskih odluka.
Drugi, pak, deo pokradenih nadničara nije tražio pravdu pred sudom, već organizovanjem javnog i društvenog pritiska. Jedan deo opljačkanih, doduše, nije uradio ni to, već su se prosto oprostili od svog krvavo zarađenog novca. Iskustvo koje dele svi pobrojani, međutim, je da su suočeni sa odgovorom da za njih novca „nema“. Preduzeća propadaju, odlaze u stečaj, ili pak „nemaju sredstava, ni fizičke imovine“ koja bi mogla da se proda u izvršnom postupku, kako bi se radnici naplatili.
Reforma izvršnog i stečajnog postupka, u sklopu šire reforme pravosuđa posle 2000. godine, bila je među prvim zahtevima zapadnih ambasada i „razvojnih“ agencija, čija je uloga bila u pomaganju sprovođenja reformi nakon sloma socijalizma. Narodu se obećavao efikasniji pravosudni sistem, brže naplate zaostalih zarada i otpremnina, pored ogromnog skoka u privredi i životnom standardu. Nepune dve decenija nakon reforme, desetine hiljada radnika i dalje čeka da im se isplate zaostale zarade, otpremnine, kamate i sudskim troškovi.
Umesto da se izmenama Zakona o izvršenju (2011) i Zakona o stečaju (2009) uvedu pravni mehanizmi kojima bi se najpre obeštetili hiljade radnika i radnica, desilo se upravo suprotno. Radnici-poverioci, odnosno radnici kojima se duguje, i dalje čekaju da se naplate. U stečajnom postupku zakon predviđa da se radnici isplaćuju nakon hipotekarnih poverioca (uglavnom banaka), drugih privilegovanih poverioca i čak nakon isplate „nagrada“ privatnim stečajnim upravnicima. Dok se ovi „prioriteti“ namire, za radnike uglavnom ne ostane ništa.
U izvršnom postupku nema propisanih „isplatnih redova“, ali umesto njih se ukorenila izvršiteljska praksa koja daje prednost bogatim poveriocima. Tako su, na primer, radnici firme za obezbeđenje „Ultima Linea Protect Team” iz Beograda 2011. godine dobili pravosnažne i izvršne presude da im poslodavac duguje neisplaćene zarade, da bi onda počev od 2013. godine javna izvršiteljka Aleksandra Trešnjev godinama izbegavala da ove presude izvrši, iako su radnici sami našli i dostavili joj podatke o imovini dužnika iz koje mogu da se naplate. Nakon sedmogodišnje „efikasnosti“ Aleksandre Trešnjev, na toj istoj imovini čiju prodaju su tražili radnici se 2020. godine naplatila Rajfajzen Banka, preko drugog izvršitelja, za dug po rešenju iz 2019. godine, a radnici sa starijim dugom su ostali bez dinara.
Jedan od raspleta sukoba između radnika i privatizovanog pravosuđa je da se država (vlada ili lokalna samouprava), usled javnog pritiska, paušalno umeša i isplati ili obećava da će isplatiti jedan deo novčanog potraživanja, kako bi zataškala skandal. Od radnika-poverioca se onda traži da se odreknu dela zarađenog novca, ali i kamata i sudskih troškova.
Među najistrajnijima u borbi za zarađeno nesumnjivo su bivši radnici propalih (ili uništenih) niških preduzeća. Kako navode mediji, radnici su godinama protestovali svakog petka ispred Gradske kuće u Nišu, da bi lokalna vlast konačno reagovala 2024. godine, ali nevoljno i nedovoljno.
„Mi smo radnici opljačkanih i uništenih niških preduzeća, koji imaju izvršne sudske presude i ne mogu godinama da dobiju isplatu. Godinama smo iscrpljivani i dovedeni u situaciju da živimo čak i bez struje, da nam dolaze izvršitelji“—navela je jedna od radnica-poverioca za Južne Vesti.
Nakon nebrojenih protesta, sednica skupštine grada, razgovora sa nadležnima, pa i tadašnjom premijerkom Brnabić i predsednikom Vučićem, vlast je odlučila da pokradenima ponudi „finansijsku pomoć“. Oštećeni bi bili isplaćeni preko Centra za socijalni rad ili Uprave Grada Niša, pod uslovom da se odreknu kamata i sudskih troškova. „Program pomoći“ je takođe podrazumevao da se isplata izvrši u četiri rate i da naslednici oštećenih radnika i radnica nemaju pravo na isplatu „nadoknade“.
Mnogi od njih tada su se našli u nedoumici—da li prihvatiti nepotpunu pravdu, nakon ovoliko godina napora ili nastaviti borbu do poslednje pare. „Moram da se konsultujem s advokatom o tome da li da to uzmem ili ne. Nisam zadovoljan baš isplatom u četiri rate. Ako idemo preko Ustavnog suda, sve se isplaćuje odjednom. U velikoj sam dilemi. Drugo, kako da se odreknem kamate? Ako sam dužan nekom 100 evra i dođe mi izvršitelj i to ispadne 500-600 evra. Kako onda na više od million dinara bez kamate“—slikovito je opisao jedan od radnika-poverioca za Južne Vesti.
U februaru mesecu počela je isplata treće rate „nadoknade“ bivšim radnicima propalih niških preduzeća. Međutim, hiljade radnika još uvek čeka na bilo kakvu isplatu, za mnoge je još uvek odgovor—„nema“. Tačan broj radnika i radnica kojima se duguje je nepoznat, usled nepostojanja javne evidencije, ali i zbog toga što se nisu svi javno pobunili.
Kako tvrde neki od predstavnika pokradenih radnika, nezanemariv broj njihovih bivših kolega su nažalost i preminuli. Ova činjenica naizgled objašnjava potrebu lokalne vlasti u Nišu da kao deo „programa pomoći“ uključi i odricanje prava naslednika na isplatu.
Neki od preminulih i starijih radnika su imali i problem takozvanog „nepovezanog staža“. Devedesetih godina prošlog veka, društvena preduzeća su, iz krize izazvane sankcijama i popuštanja državne kontrole, isplaćivala zarade bez uplaćivanja doprinosa za penzioni i fond za zdravstveno osiguranje. Tadašnja Služba društvenog knjigovodstva (SDK) dopuštala je društvenim preduzećima da protivzakonito isplaćuju zarade, a da istovremeno nisu uplatili doprinose svojim radnicima, kako bi ljudi prilikom sankcija imali bilo kakve prihode. Međutim, ono što je počelo kao iznuđena opcija za vreme rata i raspada države je značilo da mnoge radnice i radnici nisu mogli da dobiju penziju koja im je pripadala.
O ulozi stranih investitora, zapadnih ambasada i „razvojnih agencija“, bankarskog lobija i drugih izrabljivača u oblikovanju Zakona o izvršenju i obezbeđenju i stvaranju nove, posredničke-parazitske klase privatnih izvršitelja, pisali smo na sajtu Združene akcije Krov nad glavom. Mali milion tragičnih i zasenjenih sudbina pokradenih ljudi takođe potvrđuje to da su zakonski okviri Republike Srbije krojeni prema interesima najimućnijih, naročito inostranog kapitala, a na štetu običnog čoveka.